Sposobnost i djelatnost izricanja misli i osjećaja pomoću artikuliranih glasova i riječi nazivamo govorom (govorenjem). Neraskidivo je povezan s jezikom i mišljenjem. Govorenjem osoba koja govori uzima iz nekog jezika sve one elemente (glasove, riječi, rečenice) koji su joj potrebni za iskazivanje misli i osjećaja.
Početna razvijenost govorne sposobnosti djeteta u prvom razredu promatra se s obzirom na:
- sposobnost artikuliranja glasova u standardnom hrvatskom jeziku
- naglašavanje u odnosu na standardni naglasak
- bogatstvo rječnika
- sposobnost artikuliranja manjih i većih govornih cjelina.
U prvom razredu govor je najčešće povezan sa slušanjem i čitanjem.
Čitanje je govorenje napisanoga teksta.
Dijete u prvi razred dolazi s obilježjima jezika iz obitelji i govorne sredine pa govor više ili manje odudara od standardnog jezika.
Jedna od temeljnih zadaća učitelja je poučavanje govorenju na standardnom jeziku uvažavajući i istovremeno njegujući uporabu materinskoga govora (dijalekta).
Govorenje se u školi naziva i usmeno izražavanje te se provodi u nekoliko jednostavnih oblika: razgovor, pričanje, prepričavanje, opisivanje…
Čitanje je sposobnost i djelatnost dekodiranja napisanoga teksta.Preduvjet je poznavanje slova i jezika na kojem je tekst napisan.
Čitanje je vizualna aktivnost, tehnički se izvodi očima, a osvještava se u mozgu čitača. U početnom čitanju i pisanju važno je znati da počinje na lijevoj strani prvog retka, a završava na desnom kraju zadnjeg retka. Oči se prilikom čitanja ne kreću ravnomjerno slijeva nadesno, već tekst slijede u skokovima u kojima se događaju fiksacije ili zaustavljanja. Fiksacije traju većinu vremena, a kretanje očiju mnogo kraće. Kod neuvježbanih čitača fiksacije su duže, a kod uvježbanih kraće.
Za vrijeme čitanja javlja se i regresija, a to je vraćanje očiju na prethodni, već pročitani tekst, odnosno redak. Regresije su također češće kod čitača početnika.
Pri čitanju naglas oči uvijek idu „ispred“ glasa, ali ne idu naprijed dok učenik ne otkrije značenje pročitanoga. Taj „razmak“ je duži što je čitač nevještiji.
Kod čitača početnika često se očituje i kao slovkanje, tj. nedovoljno povezivanje glasova u cjelinu riječi.
Navedene pojave u tehnici čitanja utječu na brzinu čitanja, a to je glavno obilježje kvalitete čitanja.
Čitanje je vrlo složen psihički proces koji psiholozi nisu prestali istraživati do danas posebno nastojeći utvrditi čimbenike brzine čitanja.
Najvažniji procesi tijekom čitanja su.
- raspoznavanje slova/glasova u riječima koje se čitaju
- povezivanje glasova/slova u riječi, rečenice i tekst
- razumijevanje pročitane riječi, rečenice, teksta.
Ti se procesi prilikom čitanja događaju gotovo istodobno.
Etape u razvoju čitanja
Čitanje se u redovno razvijenog djeteta razvija u četiri etape.
1. Predškolska etapa (2. – 6. godine života)
Dijete raspoznaje glasove, uočava glasove koji se podudaraju (rima), razlikuje prvi glas u riječi i na njega nadovezuje ostatak riječi, nekoliko kraćih riječi zna globalno pročitati (prepoznaje izgled, sliku cijele riječi).
2. Početno čitanje (1. razred)
Dijete dekodira slova, povezuje ih u riječi i rečenice, razumije tekst.
3. Usavršavanje u čitanju (2. razred)
Sposobnost dekodiranja razvija do automatizma, dijete razumije cjelinu većih tekstova i ulazi u strukturu teksta.
4. Zrelo čitanje (3. razred)
Čitanje i razumijevanje je sasvim automatizirano bez obzira na dužinu teksta, dijete se može potpuno udubiti u sadržaj i strukturu teksta.
Vrste čitanja u 1. razredu
Glasno čitanje (čitanje naglas) je najčešća vrsta čitanja u prvom razredu. Njime se uvježbava tehnika čitanja. Najčešće učenici čitaju pojedinačno, no može se izvoditi i zborno. Prilikom učenja novih slova, učenici riječi čitaju naglas globalno, a nakon glasovne analize sintetički. Važnost čitanja naglas je u tome što učenici istodobno artikuliraju i čuju vlastiti glas, odnosno riječi i tekst. Na taj se način brže postižu automatizam povezivanja slova i glasova i slijevanje glasova u riječi. Na početku je glasno čitanje sporo jer glas zaostaje za fiksacijom slova i riječi. Brzina glasnog čitanja povećat će se uvježbavanjem jer će se razmak između fiksacije i glasa smanjivati. Zato je posebno važno u prvom razredu što više uvježbavati sposobnost čitanja čitanjem naglas.
Oblici glasnog čitanja
a) ščitavanje ili čitanje slijevanjem
Primjenjuje se samo pri svladavanju tehnike glasnog čitanja s učenicima koji sporo svladavaju čitanje. Odnosi se na otegnuto izgovaranje svih glasova od kojih se sastoji riječ (npr. mama se čita mmm-aaa-mmm-aaa).
b) naizmjenično čitanje
Jedan učenik čita, a drugi slušaju i prate te se smjenjuju u glasnom čitanju.
c) čitanje po ulogama
To je dodatno vježbanje čitanja nakon što je uvježbana osnovna tehnika. Učenici čitaju tekst pojedine uloge dramskog teksta što je inačica izražajnog čitanja.
d) zborno čitanje
Primjenjuje se nakon što su učenici ovladali osnovnom tehnikom čitanja radi usavršavanja tehničke i izražajne strane čitanja, a slijedi nakon obrade teksta i individualnog čitanja.
Čitanje u sebi
Ova vrsta čitanja primjenjuje se nakon što učenici svladaju početnu vještinu glasnog čitanja. Njime se dijete uvodi u razumijevanje teksta. Tehnički je jednostavnije od glasnog čitanja. Kombinira se s pitanjima učitelja o smislu pročitanoga čime učitelj provjerava točnost čitanja i razumijevanje teksta. Čitanje u sebi važno je za postizanje pune automatizacije čitanja kao i zbog stvaranja navike čitanja u sebi. Ovoj vrsti čtanja treba dati više pozornosti kako navika glasnog čitanja ne bi rezultirala pomicanjem usana odraslih osoba pri čitanju u sebi. Čitanje u sebi može biti dvostruko brže od čitanja naglas i učinkovitije je po količini pročitanoga teksta. Sposobnost i brzina čitanja u sebi zahvaćanjem smisla pročitanog teksta brzo se razvijaju već u prom razredu, a visoku razinu postižu u trećem razredu osnovne škole.
Glasno čitanje kombinirano s čitanjem u sebi
Ovo se čitanje primjenjuje radi dodatnog uvježbavanja tehnike čitanja, motiviranja za čitanje i uvježbavanja otkrivanja smisla teksta. Tu se ubraja selektivno čitanje (učenik ima zadatak pronaći u tekstu i pročitati naglas određene riječi ili podatke) i anticipacijsko čitanje (učenik ima zadatak pročitati tekst iako ne zna sva slova od kojih su riječi sastavljene pa nepoznata slova i značenje riječi otkriva na osnovi konteksta).
Izražajno (interpetativno, estetsko) čitanje
To je čitanje umjetničkoga teksta s uživljavanjem u tekst uz isticanje njegovih osjećajnih i umjetničkih vrijednosti. Tehnika ovog čitanja podrazumijeva svladanost osnovne tehnike i poznavanje zvukovno-intonacijskih vrijednosti govornog jezika. U prvom razredu, učenici još nisu osposobljeni za izražajno čitanje jer još svladavaju osnovnu tehniku. Ipak neki učenici imaju određena iskustva važna za čitanje poput onog za ritam i rimu. Zato ga učitelj upotrebljava u uzornom čitanju ritmičkih pjesama i dinamičke kratke proze za što bolju motivaciju djece na početku, tijekom sata te lektirnih tekstova. Izražajno čitanje može se uvježbavati s naprednijim čitačima i povezati s učenjem krasnoslova (recitacije).
U prvom razredu, tijekom početnog čitanja izuzetno je važno svakodnevno vježbanje čitanja primjenjujući različite tehnike inačine motiviranja. Postizanjem zadovoljavajuće tehnike čitanja, osim razumijevanja pročitanoga potiče se i razvoj pažnje, samopouzdanja i boljeg jezičnog izražavanja. Djelatnost čitanja ključna je za razvoj osnovnoh vještina pismenosti kao temelja za učenje svih drugih nastavnih predmeta te za cjelokupan školski uspjeh.
(prema dr.sc. A. Beženu, Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku)
Comentarios